« KLASIČNI TRIPTIH»
PROLOG
Sve od ranih mojih godina- koje se nazvati mogu «proljetnim jutrom» života – leži na mojoj duši teška i zagonetna sjena jednog TRIPTIHA, pružena od onustran Alpa do jadranskog mi sunčana zavičaja. Nad tom se tajnom vrtložio moj tijek, stopivši u jedno – kao u trima savršenim poeikama – misao i osjećaj, iskustvo i maštu, san ljubavi i budnoću smrti.
Ove godine uoči dolaska proljeća, neznana ruka strgnula je s moje duše vilinski veo, i veličanstveni prizor jedinstvena triptiha Kobi otkri mi se kao munjom osvijetljen: «Lorelei», ljetni suton, Herbsttag», jesenje popodne, i «Erlkonig», zimska noć – s jutrom proljetnim što ostade daleko za njima, u antici, u pepelu neba poganskog mi imena ….
Mom materinjem jeziku hrvatskom, koji je kanda strpljivo čekao na taj novi klasično-prepjevni čin, neka je ovo malen dar u znak njegova prepoznavanja – u zrcaljenju drugih – vlastite samorodne ljepote.
Vesna Parun
U Zagrebu, svibnja 1995.godine.