VESNA PARUN                                                      

SERGIJE MIHIĆ-BALADA O LJUDSKOJ ISTINI                             

CRTEŽI-SLIKE-MOZAICI                                                

Prvi od ljudskog roda koji je ogradio komadić zemlje bodljikavom žicom i rekao «Ovo je moje!»-bio je, po J.J.Rosseau-u, utemeljitelj privatnog vlasništva.

Prvog koji je ogradio paučinom komadićak vlastitog kreativnog ja i rekao «Ovo neka bude svačije!»-moglo bi se možda nazvati pretečom i prvim alkemistom onih dramatičnih, a umom nedokazatljivih istina, koje podrazumijevamo kad kažemo: Umjetnost.

Taj neopipljivi prisutan um i zemaljski savršeno prisutna ruka izbacili su na površinu svijeta čaroliju kojoj se stavljamo pod okrilje stupivši na tlo likovne umjetnosti.
Likovni je umjetnik zritelj nevidljivog koje vri u nutrinama oblika, onako isto kako je i glazbenik slušač tišine i umjetnosti u tim nutrinama. Slikar je šapnuo svijetu: dopusti mi da te vidim drukčije nego što te gleda oko onoga kome si samo pozornica i poprište opstanka. Da premještam tvoje linije i boje, tvoje volumene, svjetla i sjene onako kako to zamišlja moj duh u trenucima kad od svega zbiljskog upotrebljivim osjeti jedino svoju slobodu.

Takve granicama prostora opčinjene, a mijenom i kretanjem unutar njega zaokupljene tihe istraživače svijeta pjesnik prepoznaje maldane zatvorenih očiju, osluškujući plastični jezik slike. Takvog slikara otkrile su ticaljke moje mediteranski pustolovne mašte- kao ehosonder žaru na morskome dnu - u crtežima, uljima, linorezu i mozaicima Sergija Mihića: u obilju što je toliko blizu samozataji, u nemiru što vapi za harmonijom, u jednostavnosti koja zatvara put čulima i poziv je na mišljenje o onome što nas od čulnosti plemenito otuđuje.

Likovno nije ljepota, ono je građenje svijeta iz sebe i sebe ni iz čeg. Duga je na nebu lijepi monstrum, i gizdavi paun na zemlji također. Oko je naš zavodnički bezdan. uman umjetnik ne predaje mu se sav, on primora oblik da mu otkrije pod zamamnim prividom svoju zbiljskost.

Preda mnom je impozantna hrpa crteža. Prvo što mi pada u oči, gle: Hobotnica! Mračna, golema, razgranata, prijeteća. Nije li cijeli ovaj svemir oktopod sa krakovima isprepletenim u nama i kroz nas, sa očima koje nas pohlepno usisavaju u svoje ništavilo?
Crna zvjezdana rupa i mi unutra, u njoj ili izvan nje, ili na rubu, otimljuć se grčevito u kaosu međusobno slijepljenih sudbina. kružnica, vrtnja.
Taj pronicavi vid na dnu mora, to kozmičko strpljenje u utrobi mikro i makro tvari. Red materije nasuprot vrisnulom neredu energije. Metastaze energije. Sukob vidljivog i nevidljivog.

Vanjski svijet? Sve je jednako izvana i iznutra, gore i dolje- unutrašnja forma prati izvanjski sadržaj. Samokontrola bitka, oči unutar molekule, ribe- elektroni, mrtve bjeloočnice života. More. Crteži koji prethode stvaranju svijeta, nabijeni elektricitetom luciferskog ludila. Radoznalost čestica svjetlosti: Ruka što linijom uništava vrijeme. Što je mislio o svijetu umjetnik dok je vrtložio, ove forme? Svijet je jaje- kistom i tušem kao ptić kljunom, crtač probija ovoj jajeta. Riba? Jato riba? Da, nekad. Ali trenutno: ljudi s perajama, ronioci dubina. Evolucija zbijena u glad zrna pijeska.

Misterij početka ovdje je oslobođen mističnog mitskog, to je individualni povratak istraživača, predanog zovu dalekih istina. Sazrijevanje misli, kao i u prirodi: od klice prema plodu i opet natrag u praoblik. Pratimo zlokobnu logiku kontinuiteta : rasulo, ali i slutnja zatvaranje kruga. Kruženje besmisla potiče obnavljanje smisla. Ništa ne propada sasvim. Ni mi, kao subjekti svjedočenja. Duh je uhvatio materiju za vrat: grumen oblikotvornih snaga, kao sol koja se cijedi iz kamena. Žestoka senzualnost energije, nezemaljske, galaktičke. Čulnom se prilazi duhovno, dalekom oprezno. Svijet je ukliješten između ništa i sve, zagonetka je zadana i treba joj barem pokušati odmotati konce.

Crtež naslovljen «Cirkus». Molekula se rasprsnula: izdvojila se tvorevina tlapnje kao mehanički vrtuljak. Istine su jedna drugu našle, i mimoišle se. Pod geometrijskom piramidom umjesto faraona i proročnika «Knjige mrtvih»- imamo knjigu živih, cirkus živih. «Što je bilo to će biti, što se činilo, to će se činiti ......»- tako bar stoji u drevnoj knjizi mudrosti. Cirkus je ovaj skup, i opasan: i trapezi su gore u visini, i konopci, i ručke- ali, bez sigurnosne mreže! Ljudi uzimaju zalet, na svoj rizik- cijelo je življenje rizik. Rizik živih.

U jednoj od svemirskih šatri odvija se i naša mala sablasna predstava. Nije to beznadno slikarstvo, ali nije ni ono koje se oslanja na simpatije društva, na pozitivistički program manjine. Masa je oduvijek destruktivna, ona je negacija misaonog pojedinačnog. Georg Gross se zaustavio na izobličenju jednog određenog klasnog sloja. Mihić zaviruje intelektom i instinktom i u susjedne šatore, razgrće ih sad plaho, sad trijumfalno. Mi smo samo jedna od mogućih egzistencijalnih šala, neponovljiva svakako, kao što su neponovljive i ove vizije slikarskog sna. Cirkus ima svoje magnetsko središte: evo tu i pupkovine, kojom je svezan uz majku Apokalipsu. Što će biti, to je već bilo.....Vergl se okreće. Klauni se cere. Skakači skaču. Umjetnici gutaju vatru života, i guše se njezinim neuništivim pepelom.

Voltaire? Marx? O, da, svi su još tu, u pukotinama zidova. Čovječanstvo je vrtuljak u mišolovci.

Let u svemir? Tehnika? Razum? Igra- i ništa. Ništa- i patnja kojom se dokazujemo.

Taj cirkuski perpetuum mobile Mihić gleda okom dramaturga, a to ga na trenutak oslobađa nužnosti da i sam bude tek dresirani akrobat.

 Njegova je sigurnosna mreža
njegov crtež, njegova znalački ispredena vizija. Nije ni skeptik, ni cinik, ni reformator, ni rušilac- on je vratar na ulazu u laboratorij, a da otvaraš i zatvaraš, vrata istini, potrebna je sposobnost izbora. Ne racionalnog opredjeljenja za ili protiv istine, nego ljubav kojom se istina opipava .

Panoptikum. Brod luđaka: čovječanstvo u orahovoj ljusci. Pijani brod Rimbauda, iz njega lelek vječito progonjenog ljudskog rebra, i olujno ojađeno zvono. Tri sunca: trodimenzionalnost čovjekova usuda. Moralo je biti stvoreno i treće biće mraka- da bi se išlo dalje, za svjetlošću etičkog opstojanja. Orahova ljuska narasta, ispunja prostor, to je sad već sunčeva elipsa, po kojoj se šeće kristalni zodijak.

Život je , dakle, svjestan sebe samog svoje tragične ekliptike. Ta drama svijesti čini nas «stvaraocima». Pritisnuti bezumnom vrtnjom, drže se ljudski stvorovi jedan drugog, zaprepašteno, i možda je zbog straha od prestanka te vrtnje i zbog nepresušne brige o samoodržanju nastao moralni i idejni kaos.

Ne možeš zgrabiti Tvorca za skut, pa što ti onda preostaje? Samilost? Da, samilost nad životom, gledano iz vidne točke kamena. Kao kad bi čovjek postao svjestan disanja: ono bi zacijelo tada prestalo, zauvijek. Ovoj planeti, reklo bi se izmiče ispod nogu taj život – kao da postaje okrutno svjesna njegova apsurda. A umjetnik samo osluškuje, zaviruje – i bilježi. Kad uhvati detalje, izmakne mu cjelina. I obrnuto. Zato su i crteži- mozaik. I Panoptikum je mozaik – kao i život, kao i priroda, kao i povijest.

Ono što filozofi nazivaju: dijalektika. U zadnjim trenucima vrtnje da napraviš skok u svijest, u novi kvalitet svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog mišljenja: kistom i ognjem. U trenutku odlaska biti svjestan sebe, i jedan drugoga – bar u tom posljednjem trenu prije nego si počeo tonuti. Roniti, roniti sve dublje – biti tako blizu tonjenja, potonuću, toliko blizu da znaš sve o njemu, a ipak sa osmjehom na licu skidaš skafander.

Pobratimstvo lica u svemiru? Kakav morbidan lirski skerco. Tine! I djetinjasto nevin u isti mah. A možda bi se doista baš tako mogla nazvati mapa crteža, s Tinovom velebnom poemom ugrađenom među njene stranice? Propovijedali su to pjesnici i manijaci – taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Kataklizme su majke civilizacije, ali i njihovi majčinski grobari. Politika samo opominje ljude na utopijski čin zbratimljavanja, ali im taji neminovnost zla, predstavlja im sebe kao izbavitelja, a njih drži kao taoce pred historijom.

Poneki bi od ovih crteža mogli biti i ilustracija «Pakla» - ali bi Allighieri u njima uzalud tražio imena grješnika i zločinaca, grijeh i zločin u ovom su paklu matematičke vrijednosti, a počinitelj je bezimeni broj.

Turističko putovanje. Sjetih se jednog soneta – neka mi bude oprošteno, mog vlastitog, iz zbirke «Salto mortale» ( I opet – cirkus! ) « A kad na vrijeme padne rđa, i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja…..» Da, razglednica s Jadrana. Sunčana turistička rivjera. A ovdje je naslikano apstraktno vrijeme, sat u kapljicama kiše, pod varkom duge, pijanstvu

prolaznosti boja. Crno – bijelo asketsko podne duše. A klatno sata će se otkinuti i udariti nas po glavi, kao onog osuđenika Poevog, bačenog na dno zdenca. Nad tjemenom sat – duga, pod nogama ni boja, ni vremena. Budućnost ne postoji, to je tek neprestana opomena o promašenom sad.

Sve je na pustom pijesku - privid, jedna kap, zraka sunčana. Zrno pijeska. Zrno spoznaje. Ocean Čuda vijore nebom poput zastava, krda nagih putnika hrle za kulama na pijesku, histerična zvona paraju uši bolesnih snivača. Evo, tu je u pozadini i Delacroix: Marijna naše povijesti pobjedom puka, ždanovi na plamenom ždrijepcu Revolucije. Ne, ovo je ipak samo naivni, dječački melankoličan Mihić. Revolucija u oblacima iznad kričavih suncobrana, a oni koji su je sanjali sjede blaženo ispod, u sjenci, zaštićeni za sva vremena
od svih povijesti, i ratova, i revolucija….Zakupili su ponajveći suncobran, i napamet govore o krvi kojom su sva ta turistička putovanja plaćena. A zastave krvi i dalje vijore…. I ubijaju.

I onda: puni topline, bajkoviti mozaici. Kamen – a ništa nije statično, ništa kameno.
Sve se miče, ziba i giba, sustiže se s lakoćom i elegancijom. Konji trče, ribe se pračakaju i čavrljaju. Mozaici svjetlosti i nade! U najtvrđem materijalu – najlepršaviji praznički prizori, zapravo djeluju kao priviđenja iz kojih te motri bolna i tako smirena nezaustavljivost. Navikli smo na hladan mir mozaika, na nepomičnost ukrasnog zida, a ovi nisu samo ugoda za oko, sklad postignu sljubljivanjem čestica škriljca – nego, još više, izazov priviđenja javi. Napor čežnje, da to neuhvatljivo budemo mi sami. Očima bježiš po njima, po tim stakalcima i kamenčićima, i tražiš pramac za koji da se uhvatiš – ali brod je brz i izmiče ti, ljulja se, a ti ga slijediš i unatoč svemu lijepo ti je. Bezbrižnost kojom te nagrađuje ploha mozaika za tvoju vjernost iščezlom krajoliku.

Mrtva priroda. Ona tu nije na tanjuru, u čaši, niti su ribe za jelo, ni vino za piće. Konj je odlutao stazom, odvezan, ima svoj tajni cilj , ide i razmišlja. Razmišljamo i mi s njim, i dobro nam je. Riba je izbuljila sneno oko i sluša poruke mora. Kome? Nama? Nezarobljena ni morem ni zemljom, ni zrakom – superiornija čak i od raskriljene ptice. More se zapjenilo, govori. Sluti se izlaz iz zagonetke bitka. Sve se sluti – a ne zna se ništa, čak ni što je slutnja, i od kud je. Ribe tu nisu samo prisutne u egzistenciji, one je misle, instinktivno, preciznošću kompjutora…..

Konji su – čovjek, a riba – njegova misao.

I tako – brod siječe valove, konji u galopu. Tu ima i radosti zajednice, ima i osame. Baš kad bi korak dalje mogao biti presudan, padne ti pogled na susjedni zid, gdje su konji još veseliji i sjajniji, mladi i prpošni slobodni kao vjetar. Konji protkani zelenim, zlatnim, crvenonarančastim nitima sunca.

Vranci u ratnom pohodu? Carska konjica?

Ne. Divlji konji koji se vraćaju u zoru. Sloboda je tu raskinula sa sebe željezne prstenove, ona je ostvarena, živuća, možeš je dotaći dlanom, osjetiti joj dah.

Samoća je rodila sebi društvo: slobodu.

I onda – sloboda je čarolijom stvorila sebi slične. Ribe u množini, brodove u nizu, kuće na žalu, poredano skrušeno i čedno – kao u Šenoinoj baladi o selu kojim je prošla, nevidljiva kuga. Nešto davno, utihnulo, mir minulosti. Sveta obitelj koralja i školjki. Tu smo se opet, neopazice, vratili slikama, platnima na kojima su okna zaklopila vjeđe. Sve obasjano dobrim nekim svjetlom. Iza praznog prozora jedna starica, čujem, prebire krunicu. To se život šaptanjem moli smrti – čarobnoj ljepoti snene duše.

Skupine ljudi, šetnja oblaka. Druženje. Slike su zima i ljeto. Mozaici proljeće. A jesen? Odsutna je – kao što je i nestvarna. Vječito ljeto pamćenje modre svjetlosti. Veselo je zajedno, makar i u kamenu, pamtiti pokret koji nas je odveo hridi na kojoj se rasprsnuo val.

Raspon crtež – mozaik – ulje velik je i raskošan, obuhvaća oba pola duše, gdje se odvijaju ljudske sudbine u nedoglednom lelujanju prostora.

Nisu uzalud ribe zaronile – kao i njihov autor, strastveni ronilac – u sjenovit kutak zelenomodrog, pod grebenje i sike, u temelje kuća i u mriještenje ljudsko. Ući u taj vlažni, korijen jave gdje se odmotava nijem bljeskovit život – a gore, nad površinom gluhe vode caruje onaj već pomalo zgasli, onaj ljudski, od nagomilanog praha star i trošan. Kuće su kao i krošnje maslina već davale sve od sebe – i ne znaju zašto su još tu. Kao i ljudi, sišle su do obale, i ostale. One su vjerovale. I čekale. A sad su na žalima drukčije kuće, kuće koje ne vjeruju. Samo čekaju.

Ulja su sumračno sjetna, bol trenutka, rezignacija duše nad trajanjem. Kuće su svjesne svoje neponovljivosti u vremenu i u prostoru čovjeka. Čekaju li gusarskog kapetana? Noevu arku? Ili Tristanov brod

I tu počinje nova avantura s katarzom i ispaštanjem kao epilogom. A zločin? Na takvom jednom poluotškrinutom prozoru dočitavala sam u suton Dostojevskog, a more je bučalo i pjenilo se. Ribe su zinule. I moglo bi se, kao na završetku poznatog romana, sa uzdahom reći: ali tu završava ova priča, i načinje se jedno novo poglavlje ljudskih sudbina. Iznova se otvara krug. I bit će još jedne slavne ruševine iz čijih će ustiju izlijetati gavran.

Kao da stojiš, već danas, nad razvalinama sebe samoga i svoje duše od nekad. Od nekad, kad su Slaveni moru hitali, a ćete rimske napuštale palače…. I onu s mauzolejom Dioklecijana ….»zlato mozaika budi tulipane na tamnom zidu» ( V.Parun – «Djevojke u mauzoleju»), i onu drugu kraj Timoka, u Gamzi – gradu, što joj je blizanica i zrcalo, s mozaicima pozlaćenim izronulim iz šikarja , a grobom majke careve još nepronađenim i s četiri kule.

Nadaš se da će blagotvorna zraka pasti upravo na tebe, slijedeći tren. Da ćeš oživjeti. Trgnuti se.

U opusu ovog umnika kista i dlijeta nedostaje možda jedino smrtničkog gledanja na samu fizičku smrt. Ima ovdje smrt nadvladana, smrt ugrađena u smrt kao mozaik u mozaik, da bi skelet progovorio i pokrenuo materiju. Ubrzanje je uhvaćeno u vrtlog, akceleraciji podložan sistem mišljenja i doživljavanja svijeta – neminovno u danom času vodi do nejasnoće i nedoumice u pitanju besmrtnosti. Duh sam uništava materiju, da bi mogao oslobođen stvarati iz sebe dalje. Jer stvaranje je duh.

Umjetnost je stara kao i povijest. Povijest se , kao i umjetnost, pomlađuje.

Soba iščeznuća, izronjena. Razvaline nisu nihilizam: tu nostalgija nadahnjuje misao koja te vraća u život, a život u ljubav.

U svim tim savršenim tehnikama slikarevim ljubav je prema zaustavljenom sjaju duše, a ljubav je mudrost – kad do dna iskapi svoju čašu gorčine.

Gledajući zemaljskije, otkrivaš zašto stvaralački čin podrazumijeva i ljubav, i um, i kozmičko strpljenje da se jedno i ddrugo poveže u minuciozono artikuliran mozaik. Osiromašivati život možemo i bez umjetnosti. Obogatiti ga bez nje – utopija je.

Ronilac traga u dubini nesna, on ima na sebi kamene ljuske kao štit, i ponaša se kao da tu lebdi već tisuće godina, odvajkada. Uspavani, privremeno mrtvi pokreti, koji se u jednom hipu bude. I zapjevaju.

To isto radi i riba, i čovjek, i atom – ronilac u krilu ustalasane energije buđenja. Kontinuirana zvonjava opstanka koja kružno lebdi ovim nebesima – ne znaš kad će jedno zvonce zazvoniti, drugo utihnuti. Ta zvonjava smo mi, a umjetnost je samo nijemi svjedok. Ne mrak. Ne Ništa. Sve.

Nadaš se da će blagotvorna zraka pasti upravo na tebe, slijedeći tren. Da ćeš oživjeti. Trgnuti se.

U opusu ovog umnika kista i dlijeta nedostaje možda jedino smrtničkog gledanja na samu fizičku smrt. Ima ovdje smrt nadvladana, smrt ugrađena u smrt kao mozaik u mozaik da bi skelet progovorio i pokrenuo materiju. Ubrzanje je uhvaćeno u vrtlog, akceleraciji podložan sistem mišljenja i doživljavanja svijeta – neminovno u danom času vodi do nejasnoće i nedoumice u pitanju besmrtnosti. Duh sam uništava materiju, da bi mogao oslobođen stvarati iz sebe dalje. Jer stvaranje je duh

Krikovi svjetla na jednom tamnom platnu izbijaju iz dijafragme, iz čakre u kojoj se događa tajni spoj nas i svjetlosti, ništavila i bitka. Ronilac i u dnu mora svijetli svojim trajanjem, i astronaut u raketi usred mračna vakuuma .Svijet je nedokučiv. Mi nismo od zemaljskih hrana. Mi smo stranci. Nismo ni zemlji hrana, ni busen trave, nego sve to duhom premještamo i raspoređujemo po zakutcima zvjezdanim. Ono čime svijetlimo nije 
fosfor, riba ni plamićak sumporni. Ako se duhom ne opiremo trajanju, zemaljska će nas energija ubiti

To je, možda, poruka ovog slikarstva: panika, borba i nasmješena vječnost.

Ribar – na rubu ponora iz kog lovi: svjetlost mu izvire iz ruke, prosuta je u mraku lovišta. I nogu koja je u pokretu sja također – htijenje je, dakle, preobraženo u svjetlost. To je taj faustovski, ničeanski čovjek nad kojim lebdi upitnost: čemu? I : dokad?

Umjetnost je sukob materije s nematerijom. Kreacija bića, uznemirenost otkrićem svog postojanja. Kreativni čin ne može biti negacija: i kad to umjetnički jest, on je uvijek
misaono potvrda nečega.

Taj čin pomaže čovjeku da se približi onome što on jest. A ono što on nije – ostaje za njegovim leđima kao ukleta sjena na drugoj obali, s koje se treba otkinuti.

Je li se i u Mihićevom opusu ljudsko biće približilo onom što ono jest – to neka utvrde svećenici likovne umjetnosti.

No, da se razumijemo: ne njezini inkvizitori!