Akademski slikar Sergije Mihić na hrvatskoj je likovnoj sceni prisutan već nekoliko desetljeća. Rođen je u Rijeci 1942. g. , školovao se u Zagrebu gdje je 1966.g. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, odjelu slikarstva.
Nesvakidašnja polivalentnost rukopisa i raznovrsne likovne tehnike čine Mihićev opus iznimno interesantnim, bogatim i značajnim.
Počeci umjetničkog stvaralaštva vezani su uz motive grada Zagreba, no zapaženi su ciklusi posvećeni Jadranu i Mediteranu. Za taj period umjetnikovog stvaranja upečatljiva je snažna socijalna osviještenost, što rezultira velikom izložbom u Zagrebu 1973.g. Tom prilikom umjetnik na otvaranje svoje izložbe poziva radnike mnogih zagrebačkih tvornica . Taj događaj možemo smatrati jednim od prvih performansa u našoj likovnoj umjetnosti, čime autor ukazuje na odnose tadašnjeg društva, tj. deklariranog i stvarnog zbivanja. Iako je njegov posve individualistički izraz uvijek izmicao stilskim predznacima, mladi umjetnik blizak je struji neoekspresionizma.
Eminentna likovna kritičarka Marina Baričević između ostalog piše: «…ovo angažirano slikarstvo, posvećeno čovjeku i njegovoj sudbini, pronašlo je u Mihiću istinskog i snažnog autora…» (10. 2.1973.).
Tadašnje društvo, nespremno na bilo kakvu kritiku, a samozadovoljno unutar svog prostora onemogućavalo je i sprečavalo je i najnevinije glasove kritike u samom začetku. Mediji u rukama vlastodržaca ušutkali bi svaki individualni glas koji je odstupao od unisone mantre kolektiva.
Ipak Mihić 1984.g. izdaje mapu linoreza (33 lista) «Panoptikum» .Predgovor katalogu potpisuje Andro Vid Mihičić , bard poslijeratne likovne scene piše: » crtež je čist, slobodan, reduciran na osnovne linije okvirnih pokreta, u kojima ugrađuje skulptorski volumen bez unutarnje raščlambe. Sve pojave života za Mihića su motivi na kojima se rasplamsava njegova kreativna imaginacija i izbijaju varnice duha i žalci kritike. Legende nije lako premostiti i povezati s likovnim tekstom. U tome nije slabost Mihićeva, nego uspjelo sredstvo kojim se služi umjetnik da svoja djela učini predmetom ne samo gledanja, nego i ozbiljnog promišljanja….» .
Jedan od vodećih intelektualaca , Predrag Matvejević otvorio je izložbu i tom prilikom kazao: «….Mihić je tražio svoj vlastiti pristup, tražio je sebe, uložio je ono najbolje što je imao, najbolji dio sebe samoga u to traženje. Nije na nama da donesemo sud o tome. Tamo gdje se ono, to traženje, najpotpunije potvrdilo, tamo gdje je kritička urezanost najdublja, gdje ekspresija teži k intenzivnosti, gdje je karikatura najprimjerenija, uočavamo rekao bih svugdje u «Panoptikumu», pa i ovdje slijedeću pojavu: figure gube glavu, lica ostaju bez obraza, osoba postaje prispodoba, a kritika je u takvim prilikama na jedan pozitivan način socijalna, ona je povezana s tradicijom socijalne umjetnosti i tvori tu tradiciju, a problematika na jednoj razini izbija u moralni plan vrijednih djela. Ona je moralna, a ne moralizatorska…».
Prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti 1985.g. veći broj umjetnika pozvan je da izlaže van granica bez blagoslova političkih moćnika. Tada na izložbi «Salona nacija» u Parizu izlaže i Mihić i biva nagrađen.
Mihić nastavlja raditi i izlaže u vaninstitucionalnim galerijama. Nakon kritika društvene situacije, okreće se sebi i svojoj nutrini i nastaje značajna izložba u galeriji Urlich 1989.g. Prigodno je tiskan katalog u kojem je poznata pjesnikinja Vesna Parun u eseju naslovljenom «Sergije Mihić – Balada o ljudskoj istini» nadahnuto piše o djelu Sergije Mihića.
Ponovni susret s pjesnikinjom l998. g. rezultirao je nastankom grafičke mape «Klasični triptih», posvećene slavnom njemačkom trolistu; Goetheu, Heineu i Rilkeu. Predgovor katalogu pisao je prof. Stanko Špoljarić,koji je tom prilikom zabilježio: «Došlo je do prožimanja, strujanja naboja, razumijevanja na duhovnoj razini, i nastala je slika, uvjerljiva, iskrena, razložna. Mihić u interpretaciji izbjegava doslovnost-sigurnim crtežom spaja racionalno i spontano.».
«Gradeći most prema onostranom, Mihić, vizionar, koristi čestice davnog likovnog nasljeđa.» Drevna ikonografija, sad «mihićevski» preobražena, pravi izraz pronalazi u velebnom mozaiku Košljunskog franjevačkog groblja 1999. g. Fra Bernardin Škunca tim povodom piše: «Likovni govor umjetnika Sergija Mihića izražen znakovima - simbolima u mozaiku na košljunskom groblju, uprizorenje je onog duhovnog proživljavanja što su ga i davni benediktinci i, već pola tisućljeća, franjevci nosili u duši, izražavali u molitvi i pokazivali u životu…», dok prof. Stanko Špoljarić u predgovoru katalogu bilježi: «… u svakom slučaju, radi se o impresivnom ostvarenju koje je istinsko obogaćenje suvremene hrvatske sakralne umjetnosti….».
2000.g. odlazi na studijsko putovanje po Bugarskoj. Dojmovi o Bugarskoj sabrani su u ciklusu slika «Moja Bugarska», a izložene su 2001.g. u Zagrebu i 2002.g. u Zadru. Za ovaj rad umjetnik je primio visoko priznanje vlade Republike Bugarske.
2001.g. impuls za novi ciklus Mihić je pronašao u prikazu ribe na podu Eufrazijeve bazilike u Poreču. «Motiv ribe postaje središtem umjetnikove pažnje. Nije riječ o sveprisutnom vraćanju figuraciji, već istraživanju drevnog kršćanskog simbola. Slaveći ribu nepoznatog majstora, kao jedan od prvih kršćanskih tragova na našem tlu, umjetnik oko baptisterija porečke bazilike postavlja niz svojih «milenijskih» međusobno sasvim različitih riba, koje opet imaju ishodište u samo Jednoj.» (Leila Mehulić: Zatvoreni krug; Zagreb, 2001.)
«Hans Arp je davno lucidno progovorio o mističnoj iskonskoj stvarnosti koja je nekoć boravila u tkivu umjetničkog djela i kao takva imala značajnog udjela u bitku stvari. U tom smislu umjetnost Sergija Mihića proširuje se izvan okvira estetskog u prostor etičkog.»(Leila Mehulić: Zatvoreni krug; Zagreb, 2001.).
Sergije Mihić, umjetnik u dinamičnoj komunikaciji s našom baštinom, poviješću i recentnošću, nezaobilazan je i značajan, te jedan od najvrednijih hrvatskih likovnih stvaralaca
Njegova dijela nalaze se u mnogim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama širom Hrvatske i inozemstva.
Sergije Mihić živi i radi u Zagrebu.