Stanko Špljarić 01



EUFRAZIJEVA BAZILIKA - 2001.g. STALNI POSTAV SERGIJA MIHIĆA
«U SLAVU POREČKE RIBE «
« Sergije Mihić – umjetnik na poslanju» Stanko Špoljarić



Simbolom višeslojnog značenja oblikovati umjetnički ciklus, koji uz likovne vrijednosti ostavlja prostor i za meditaciju, zahtjevan je zadatak koji osim umjetničke kreativnosti traži i prodiranje do dubine smisla. U to traganje za istinom, kroz znano, uputio se Sergije Mihić s nizom prikaza riba. Slikoviti motiv može se promatrati različitim pogledima: od doslovnosti do simboličnosti, od vremena iskona, biblijskih izvora, kršćanske tradicije i upisanosti stoljeća. Mihić sastavnicama čudesnosti svijeta uvijek pristupa kao znakovima veličanstvenosti stvaranja. Privlače ga u svojoj izglednosti, ali još više u svojoj razložnosti postojanja kao odraza lica božanskog, prepoznavanja transcendetalnog u opipljivosti stvarnosti, ali i ljudskog napora i predanja da se darovano uzdigne iznad jednostavne činjenosti. Mihić je sjajno osjetio bit poslanja umjetnika u njegovom sustvarateljstvu svijeta koje je otkrivanje ljepote u svoj širini tog pojma. U koncentriranosti na uski raspon predmetnosti doseže puninu univerzalnog kroz razumijevanje ljepote kao stanja, a ne kao puke atraktivnosti scene. Takvom shvaćanju slike vrlo je bliska identifikacija ljepote i ljubavi.U prožetosti pojmova sluti se sadržajna dubina s naglašenom dimenzijom sakralnog. I kad se u očištu interesa nađe riba otvara se prostor značenja u kojem je doslovnost u drugom planu. Poznato je da je riba simbol Krista. Riba na grčkom ikhtys tvori monogram od početnih riječi Iesuos Kristos Theou Hyios Soter u prijevodu Isus Krist Sin Božji Spasitelj. Peterosložna riječ nizanjem slova zgusnuto je utkanost i spominjanje nadnaravnosti Krista. Rano kršćanostvo brzo je prihvatilo ovaj simbol, te je jedan od najčešćih u davnim stoljećima.

U Poreču, u ranijim slojevima svjetskog spomenika kulturne baštine Eufrazijeve bazilike, nalazi se mozaik s motivom ribe. Djelo koje je gotovo zaštitni znak vremena i grada, moguća je inspiracija i Sergija Mihića. Varirajući temu Mihić ju je produbljivao. Zanimljivi su odnosi suvremenosti i prvih stoljeća poslije Krista. Srodnost je evidentna, no svako doba ostavilo je svoj pečat. Podni mozaik u čitkosti silhuete s plohom razigranih elemenata odmjeren je u ukupnosti izgleda, a tumači se i kao simbol krštenja. Kao što riba ne može živjeti izvan vode , tako je i kršćaninu za njegov duhovni život potrebna krsna voda. Riba je, uz to, simbol euharistijskoga jela, često stoji uz kruh jer, konačno, kako je zapisano u Lukinom evanđelju, Krist ju je jeo poslije uskrsnuća. Mnogi narodi i kulture kroz ribu izražavali sui pojmove i pojave, no nama je zasigurno najvažnija tradicija koje smo sljedbenici – uporištem u porečkom zdanju, premda su i ranokršćanski sarkofazi opredmetili njezinu formu. Mihić je »predloške» vidio, zapamtio, preobrazio – odnosno osmislio u tragu svoje estetike – dojmljivoga opusa građenog različitim tehnikama ( mozaika, slika , grafika) gdje predmetno, zoomorfno, i stilizirano je i razvedeno, pokrenuto silnicama, sa snagom posebnog vitaliteta. Tako je u ribu – kao i u maslinu ili brod – upisana povijest, a forme, ne samo da su sadržajno bogate, već su i personifikacije . trag ljudskog ili bogočovjeka. Slutnja elementarnog ispod svih taloga što zarobljuju čovjeka. Nova ikonografija čin je i vjerovanja, bljesak i ozračje sakralnog.


Na Mihiću je vidljivo bila velika odgovornost. Osjećao je težinu nasljeđa, motiv je shvatio kao svjetlo na putu, i premda želeći u manjoj mjeri biti teolog, ipak se izrazio kao likovni umjetnik. S mnogo svježine, zanosa i vještine nastali su mozaici, u odricanju od dekorativnog, s kombinatorikom materijala, napetog i skladnog odnosa drveta i kamenih i staklenih česti mozaika . Rustikalnost prividno grubo spajane daske podloga je u životu. Potki ribe Genezaretskoga jezera i Jadrana, Kristovog čudesnog ribolova i muke naših ribara, asociramo i brod, čak isječak pejsaža , mora i obale, kojeg je riba sastavnica. Mihić je inzistirao na iskonskom ( u krugu događanja pra-oblik se podudara sa suvremenim), i kontrastu isklesanog drveta, te sjaju površine jedinki mozaika. Središnja pukotina, ili otvor dovodi prizor do potresnosti, s usjekom i ponorom iznad kojeg izrasta koloristička blistavost: s akcentima nekih vrijednosti, s mijenama veličine gradivnih elemenata koje karakterizira i različita taktilnost sa nakupinama i preglednostima reda. Plošnost mozaika sugerira i voluminoznost potenciranu i kromatikom, koju je realistično tek jedan od vidova iskaza.

Ribe su prisne i monumentalne, čak i zastrašujuće. Stvorenja s tragovima stvoritelja. I možda preslobodna interpretacija autora ovih redaka. Doimlju se kao Noina arka. Brod su pod Božjim vodstvom. Vjera i nada pred kojem svatko može naći svoj prostor za razmišljanje: Mihić kao umjetnik, a svaki drugi namjernik kao stalni ili povremeni putnik.