fra. BERNARDIN SKUNCA
 " PREOBRAZBA U KRIŽU" -FRANJEVACKI SAMOSTAN-KOSLJUN 



Likovni govor umjetnika Sergija Mihića, izražen znakovima/simbolima u mozaiku na košljunskom groblju, uprizorenje je onoga duhovnog proživljavanja što su ga i davni benediktinci i – već pola tisućljeća – franjevci nosili u duši, izražavali u molitvi i pokazivali u životu. Na košllljunsko fratarsko groblje umjetnički znak je «došao» nakon značenja, drugačije nego što biva u običnom, čisto ljudskom redu stvari. Obično, naime, znak/simbol pokazuje i uvodi u značenje, u označeno. U slučaju ovoga umjetničkog djela i košljunskoga groblja, slično je kao i u događanju vjere: iz vjere što je Bog ulijeva u ljudsko srce nastaju znakovi/simboli vjere, koji, sa svoje strane, opet upućuju vjernika u središte i izvor vjere, na Boga. Eto, preko mozaika S.Mihića, sadržaj života i smrti, vremenitosti i vječnosti, čovjekovog i Božjeg, već življena na Košljunu u redovničko-franjevačkom pozivu, izmamila je tajnoviti umjetnički simbol o tajni čovjekova putovanja u vječnost. Da, čovjekovo se putovanje-od dolaska na zemlju po volji Stvoritelja, kroz prolazak u Vječnost po dobroti vječnoga Oca – događa kao tajna, kao misterij. O tome svjedoči Franjo Asiški čudesnim utonućem kroz Krista u Božju tajnu života i smrti, smrti i života, o tome svjedoče fratri ovdje u oazi Božje ljepote i redovničkog-svjedočkoga okoliša, otkrivajući drugima vječno kroz prolazno: o tome svjedoči umjetnik Sergije Mihić preko mozaika što uprizoruje Tajnu. Jer, i umjetnik Mihić – kao što samo istinski umjetnici to umiju – svjedoči o Tajni. O tajni najčudesnije preobrazbe usred svih preobrazbi što ih svednevice promatramo vlastitim očima, tjelesnim i duhovnim. On, umjetnik, na košljunskom mozaiku, zemaljsko putovanje naznačuje u koritu arke, barke, lađe, broda (dno mozaika), da potom pokaže «visinu» čovjekova hoda kroz likovno predstavljeni velebni svemir (drugi sloj mozaika, odozdo), do svijeta «čistoga» Duha koji stvoreni svijet već preobrazuje u «novo nebo i novu zemlju» (Otk 21,1) – (treći i četvrti sloj mozaika). Za svakog suputnika u svijet Duha umjetnik Mihić uzima Franju Asiškoga, kao pokazatelja vodiča na putovanju u tajne Duha, kao vjernika-sveca koji je znao pronaći «pravu lađu» (lađu sa stijegom i simbol T), i koji je – napustivši «lađu» u stanju «znaka» (golo korito, dno mozaika) – otkrivao značenje božanske ruke u svemiru, vazda otvoren Duhu koji uvijek dolazi: koji dolazi snažno, poput munje, kao Djelitelj višnjih darova svjetla, otkupljenja, pročišćenja i preobrazbe. Neodoljiva snaga Duha, izražena u simbolu golu- bice, munje ili bljeska, svejedno! (vrh mozaika), « od početka», kad je «Duh Božji lebdio nad vodama» (Post 1,2), trajno očituje dobrostivost Boga našega, zasjavši najzbiljskije u Kristovu utjelovljenju sve do smrti na križu, sve do uskrsnuća u slavi. Upravo u križu, samo u križu, očituje se proslava Božje i naše preobrazbe po kojoj ćemo svi prijeći iz plovidbe «barkom» u visine Duha. To je već dosegnuo Franjo Asiški, sveti pjesnik života i smrti, smrti i života, što je likovno posvjedočio i Sergije Mihić u simbolički i ikonografski bogatom mozaiku na košljunskom groblju.